Kolektivni i individualni identitet u odabranim romanima bosanskohercegovačke književnosti u egzilu

Sažetak

U postkolonijalnoj teoriji i književnim tekstovima istraživani su različiti oblici izmještenosti – egzil, dijaspora i migracija. Egzilantska književnost teško se uklapa u sistem nacionalnog književnog kanona. O bosanskohercegovačkoj književnosti u egzilu nije mnogo pisano, ali su značajna mišljenja Enesa Durakovića, Envera Kazaza, Alme Denić-Grabić i drugih. U radu će biti istraživan problem kolektivnog i individualnog identiteta u romanima Mraz i pepeo (1997) Jasne Šamić i Knjiga mojih života (2013) Aleksandra Hemona. Nakon razmatranja o egzilu u književnosti te položaju bosanskohercegovačke književnosti u egzilu u odnosu na nacionalni književni kanon, u poglavlju o identitetima analizirat će se decentraliziranost egzilantskog subjekta i elemenata koji formiraju identitet (jezik, domovina, prostor grada). Autori čija su razmatranja bila temeljna u procesu istraživanja jesu sljedeći: Edward W. Said, Homi K. Bhabha, Hana Píchová, Dubravka Ugrešić, Borjana Prošev-Oliver, Boris Škvorc, Enes Duraković, Davor Beganović i Alma Denić-Grabić. Rezultati do kojih namjeravam doći približit će nas mogućim odgovorima na prethodno postavljena pitanja: položaj bosanskohercegovačke književnosti u egzilu, (ne) postojanje višestrukih identiteta egzilanata, pitanje upotrebe maternjeg i stranih jezika te prostor grada kao određujući za oba života (i svaki novi život) u egzilu.