Putevima bosanske alhamijado leksikografije u 19. vijeku: osvrt na Berbićeve tematske leksikografske priloge

Abstract

K
Svaki rječnik predstavlja vrijedan dokument o vremenu u kojem je nastao, kulturni spomenik i svjedočanstvo o stanjima jezika u minulim vremenima. U kontekstu bosanske alhamijado leksikografije djelo Ibrahima Berbića Bosanski turski učitelj (1893) odražava leksikografsku svijest i želju autora da se učini iskorak na planu pisanja obimnijih i preciznijih bosansko-turskih i tursko-bosanskih rječnika, kako bi se što uspješnije mogla prevoditi djela napisana na tim jezicima. U 49 tematskih jedinica, približno iste veličine, Berbić bira leksiku iz svakodnevnog života koristeći tzv. enciklopedijsko-tematski rječnički pristup. Međutim, leksikografski postupci ovog autora više ukazuju na faze izrade osnovnog djela, odnosno dvojezične gramatike, a ne na izradu posebnog rječnika kao odvojene cjeline koji bi slijedio i neke druge principe a ne samo primarne pedagoško-didaktičke zahtjeve za što cjelovitijim predstavljanjem gramatičkog opisa dvaju jezika. Za razliku od konceptualnih osmanskih rječnika u Bosni, uključujući i rječnike bosanskih autora, u kojima je prisutna tradicionalna tematska hijerarhija leksike (prvo sveta leksika, tradicija, a potom svakodnevni život) koja odražava ponajprije svjetonazor a potom ostale elemente tradicije, leksika u djelu Bosanski turski učitelj primarno se koristi građom iz svakodnevice. Kao takvo ovo je djelo u cjelini neobično i za osmansku ali i za bosanskohercegovačku alhamijado leksikografsku tradiciju.