Diskursi u noveli „Žuta tapeta“ i njihov značaj na ludilo pripovjedača

Sažetak

Svojom novelom Žute tapete Charlotte Perkins Gilman željela je, između ostalog, ukazati dr. Mitchellu na činjenicu da je njegova terapija, kojom svojim pacijenticama propisuje potpunu pasivnost, mogla biti kobna po pacijenticu, te je u najgorem slučaju dovesti do potpunog ludila. No, usprkos tome, ovaj rad pokazuje kako Mitchellova terapija nije jedini uzrok kulminiranju pripovjedačicinog ludila. Naprotiv, uzrok je kombinacija manjkavog i neispravnog liječenja, te određenih diskursa koji sačinjavaju tekst ove novele.

Prvi diskurs, koji se odnosi na histerične žene i na kojem se temelji spomenuta terapija, podriva ozbiljno shvatanje pripovjedačicine poslijeporođajne depresije, što, pak, vodi zanemarivanju njezinog stanja. Nadalje, drugi diskurs, koji se odnosi na autoritet viktorijanskih muškaraca i liječnika, suzbija pripovjedačicu u smislu zauzimanja vlastitih stavova i izražavanja vlastitih želja. Konačno, posljednji diskurs oblikuje pripovjedačicino čvrsto uvjerenje da je pod stalnom prijetnjom trovanja arsenom iz tapeta. Prva dva diskursa ne daju pripovjedačici drugi izbor osim da trpi manjkavu terapiju dr. Mitchella. Treći diskurs je produbljivan doktorovom terapijom koja izlaže pripovjedačicu dugotrajnom boravku među zidovima oblijepljenim tapetama kojima je ona patološki opsjednuta. Prema tome, kombinacija frustracije, provocirane posredstvom prvih dvaju diskursa, nedostatak stimulacije, te robija Mitchellove terapije, kao i strah potaknut uvjerenjem da tapete predstavljaju stalnu prijetnju trovanjem arsenom, u velikoj mjeri pogoršavaju poslijeporođajnu depresiju pripovjedačice naprežući joj mozak do te mjere da ona, u konačnici, postaje nemoćna da se odupre svom nadolazećem ludilu.