Reminiscencije kulturno-religijskog prabitka

Sažetak

Bezmalo svi ljudi, manje ili više, imaju određeno mišljenje o religiji kao društvenoj pojavi, kao obliku društvene svijesti, važnom kulturnom, historijskom, političkom, etičkom elementu i sl., i svako se od njih osjeća kompetentnim dati svoje mišljenje i tumačenje, pa makar to bilo i ono najopskurnije. To je zbog toga što je religija tu, s nama, što je živimo kroz generacije, što se svaki čovjek rađa u određenom kulturno-civilizacijskom korpusu gdje je religija glavni "stožer" oko kojeg se vrte i događaju sve druge stvari, relacije i ukupan društveno-ekonomski život. U tom smislu čovjek od rođenja postepeno upoznaje religiju u kojoj je rođen, prakticira njene obrede i običaje, i živeći u takvom kulturnom miljeu, njemu je "njegova religija" najlogičnija, najciviliziranija, najispravnija, jednom riječju: najbolja.

Naspram "svoje" sve su druge nelogične, neispravne (zalutale), paganske, pogrešne, jednom riječju religije koje ne priznaje "pravi Bog" i koje će kad-tad morati doći "na Pravi put". Sve to religijsko samoljublje, religijska narcisoidnost, distinktivnost, isključivost i preferiranje svoje, a omalovažavanje tuđe vodi od podozrivosti, kulturnog prijezira, pa do otvorenih verbalnih sukoba, koji su "korak" do otvorenih oružanih sukoba i ratova, o čemu nam jasno svjedoči politička historija. U tom smislu sva ta narcisoidnost i ostrašćenost "svojim", s jedne strane, i negativna usmjerenost prema "drugima" dešava se zbog partikularnog i neobjektivnog (a pristrasnog) pristupa proučavanju religije.

Nasuprot tome, autor ovog teksta se zalaže da religiju (religije) treba proučavati na univerzalnoj ravni kao općečovječansku pojavu, koja ima zajedničke niti od prvog čovjeka, pa do današnjih monoteističkih religija. U tom razumijevanju kontinuiteta "povezanosti sa Nadnaravnim" kao "reminiscencijama pradavnih vremena" i "religijskog prabitka", koji se i danas provlači, treba istaći i ukazati na ono "zajedničko", "integrirajuće" među religijama, s jedne strane, i sve ono pogubno što je bilo "kresivo" za "požare" između njih.