Jezičke karakteristike Kulenovićeve pripovijetke Starac i dijete

Sažetak

Proučavaoci književnog djela Skendera Kulenovića odavno su primijetili posebnu važnost koju pisac daje jeziku. Nisu ga bez razloga neki od njih nazivali “rudarem” ili “čarobnjakom” jezika. Iako je jezička ljepota Kulenovićeva izraza u početku najčešće primjećivana u poeziji – sonetima i poemama prije svega – ništa manje zanimljiv s jezičkog aspekta nije ni njegov pripovjedački opus. U ovom radu bit će riječi o jezičkim karakteristikama pripovijetke Starac i dijete, koja pripada poslijeratnom periodu Kulenovićeva književnog stvaralaštva. Potresna i emotivna tema morala je biti ispričana jednim posebnim i zgusnutim jezičkim izrazom kroz koji se zrcali ne samo ambijent mjesta i vremena radnje pripovijetke, već i kompleksna psihologija likova, u čijem prikazivanju govorna karakterizacija igra neobično značajnu ulogu. U ovoj pripovijeci jezički izraz se rasprostire u nekoliko pravaca, čime se dokazuje da je književnost prvenstveno jezička umjetnost, a Kulenović pisac koji poznaje ne samo osnovni ton, već i brojne nijanse našeg jezika.