Utjecaji sevdalinke i balade na poetizaciju romana „Grozdanin kikot“ Hamze Hume, „Ponornica“ Skendera Kulenovića i „Imotski kadija“ Irfana Horozovića

Sažetak

Usmena tradicija jedan je od najvažnijih činilaca koji karakteriziraju duhovnu kulturu Bošnjaka. Unutar ove tradicije posebno mjesto zauzimaju sevdalinka i balada kao umjetnički najvredniji oblici, ali i kao oblici koji su imali najjači utjecaj na bošnjačku pisanu književnost. Iako su naši prvi pripovjedači stvarali pod snažnim utjecajem sevdalijskobaladesknog narativa, kontakt njihova teksta s ovim usmenim oblicima najčešće je završavao na tematsko-motivskom nivou i na više ili manje uspjeloj gradnji atmosfere koja asocira na sevdalijsku ili baladesknu. Temeljna narativna struktura ovakvih tekstova (kao što je roman Zeleno busenje Edhema Mulabdića) ostala je čvrsto vezana za epski pripovjedni obrazac, pa će tek kasniji romani, a Grozdanin kikot je prvi te vrste, sevdalinku i baladu plodotvorno ugraditi u bit romaneskne strukture - kroz subjektivizaciju pripovijedanja, kroz složenost i unutarnju dramu aktera, kroz osobit doživljajno-čulni i erotički naboj, specifičnu ulogu ženskih likova i teme ljubavi, kao i odnosa prema porodici. Kako je u baladi lirski sadržaj nadređen epskom, tako su u bošnjačkom romanu elementi lirskoga bitan činilac romanesknog ustrojstva, i dalje, naš roman, kao i balada, uz prisutnu historijsku pozadinu, ukazuje na veze između pojedinca, porodice i društva. Na tematskom nivou, porodica, žena i ljubav čine okosnicu sevdalinke i balade, pa ćemo u ovom tekstu pokušati ukazati na takve teme i likove u romanima, s namjerom da prepoznamo implicitno prisustvo baladno-sevdalijskog u romanesknom diskursu. U tom smislu posebnu pažnju posvetit ćemo romanu Irfana Horozovića Imotski kadija, koji je napisan kao postmodernistička obrada balade Hasanaginica i na koju roman eksplicitno referira.