Gazel u novijoj bošnjačkoj poeziji

Sažetak

Tradicija kao kategorija koja se opire fiksiranju te kao prostor miješanja prošlosti i sadašnjosti, uvijek je blagorodna podloga na kojoj nastaju novi književni tekstovi, izrađaju nove forme i poetike. Kreativna reprezentacija orijentalno-islamskog književnog naslijeđa u novijoj bošnjačkoj književnosti ishod je duhovno-identitetskih kongenijalnosti ali i čitanja i proučavanja stvaralaštva Bošnjaka na orijentalnim jezicima, ponajprije divanskog pjesništva. Rad je pokušaj da se iz perspektive unutarkulturalne komparatistike (iako pisani na različitim jezicima – tradicionalni gazel na osmanskom turskom, a gazeli novije bošnjačke poezije na bosanskom jeziku – oni pripadaju jednoj istoj kulturi i književnosti) ukaže na modalitete filijacije jedne tradicionalne pjesničke forme u bošnjačkoj poeziji 20. stoljeća. Istraživanje je pokazalo da autori gazela na bosanskom jeziku: Safvet-beg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, Zilhad Ključanin i Salih Trbonja posežu za izvornim gazelom da bi stvorili pseudoformu koja u skladu sa principima aristotelijanske poetike cjelinu pretpostavlja dijelovima i funkcionira po modelu hermeneutičkog kruga.