Sažetak
Roman Kalfa objavljen je 1988. godine u Sarajevu, u izdanju „Svjetlosti“ i predstavlja novi pogled, odnosno novo estetsko – književno lice Irfana Horozovića. U tom romanu autor ostaje sljedbenik fantastičnog postmodernog pripovijedanja, ali, također, primjećujem novi duh, istančanu zaokupljenost intimnim prostorom, kao i znatne promjene u tematici i jeziku. Poetički diskurs romana Kalfa naslonjen je na postmoderni fantastični poetički model, ali primijetna je i nova narativna energija koju bismo mogli istraživati u okviru egzistencijalističkog poetičkog modela. Također taj roman možemo posmatrati i kao donekle autobiografski roman pošto je riječ o njegovoj sadržajnosti ispovjednog karaktera. Autobiografski aspekt Kalfe najkonkretnije korespondira s memoarskim, pa i dokumentarističkim, s linijom stvaralačkog uzleta prema gnoseološkom, samo(u)poznavajućem. Kalfa je roman – raskršće, „roman iz naše suvremenosti“1, roman nove poetičke energije i strategije koji „zadovoljava najtajnije, najdublje, najintimnije potrebe ljudskog duha, ljudske radoznalosti i fantazije“2. U međusobnom odnosu fantastičnog i egzistencijalnog modela, te njihovom preplitanju, želim Kalfu pozicionirati kao roman-svjetionik u kojem je Horozović zaista pokazao svoj književni talenat, ogromno iskustvo o čovjeku, spoznaji i suštini. Ovim razmatranjem nastojaću detektirati specifičnosti umjetničkog izraza i umjetničke poruke pisca, glas njegove svijesti i savjesti, vremena i prostora.
