Tri prepjeva Bajezidagićeva gazela o Mostaru kao metonimije razvojnih faza bosanske orijentalne traduktologije

Sažetak

Na primjeru tri prevoda/prepjeva iste pjesme – gazela Derviš-paše Bajezidagića posvećenog Mostaru – ovaj rad govori o samim prepjevima ali i šire – o historijatu i tipologiji prevođenja poezije bosanskih divanskih pjesnika na bosanski jezik. Riječ je o prevodima/prepjevima Safvetbega Bašagića (1912), koji smo oslovili kao utilitaristički, Omera Mušića (1969) koji je filološki dok za prepjev Esada Durakovića koristimo oznaku hermeneutički. Pokušali smo dokazati da ovi prevodi/prepjevi metonimijski reprezentuju razvojne faze bosanske orijentalne traduktologije. Argumentacija je podržana kontrastivnom analizom. Bašagić u skladu sa prosvjetiteljsko-romantičarskim konceptom preporodnog razdoblja prepjevom ide u susret najširem krugu čitalaca, Mušićev prijevod u formi proznog zapisa odražava filologiji svojstveno odsustvo razlikovanja između prevoda i originala, dok Duraković stapa horizonte oba kulturna koda – izlaznog i dolaznog, uz čuvanje razlika među historijskim i komunikacijskim kontekstima nastanka originala i prepjeva.